Mi smo katolici bizantsko-slavenskog obreda, poznati kao grkokatolici. Pripadamo Križevačkoj eparhiji, koja okuplja sve katolike bizantskog obreda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Sloveniji. Naša katedrala smještena je u Križevcima, dok se sjedište biskupije, predvođeno vladikom, nalazi u Zagrebu. Konkatedrala sv. Ćirila i Metoda, zajedno s Grkokatoličkim sjemeništem, smještena je na zagrebačkom Gornjem gradu.
Okupljeni smo u zajednici kršćana koja pripada Katoličkoj Crkvi, pod vodstvom rimskog biskupa, pape Franje. U svakoj katoličkoj crkvi širom svijeta osjećamo se kao kod kuće, baš kao što je svaki katolik dobrodošao u našoj crkvi. Dijelimo istu vjeru i pripadamo istoj Crkvi, u punom zajedništvu, obogaćeni različitim obrednim tradicijama. Preko nas istočnih katolika, Crkva diše na oba plućna krila.
Istočni katolici su vjernici koji žive, slave i izražavaju svoju vjeru prema jednom od istočnih kršćanskih obreda. U svijetu ih ima više od 25 milijuna, uključujući grkokatolike u Europi, melkite, maronite, kaldejce, armence i sirokatolike na Bliskom istoku, kopte i Etiopljane u Africi te siro-malankarce i siro-malabarce u Indiji. Naziv “grkokatolici” dolazi od našeg bizantskog obreda, koji se često naziva i grčkim ili carigradskim obredom.
Obred predstavlja cjeloviti teološki, bogoslužni, duhovni, umjetnički i kulturološki sustav koji proizlazi iz jedne od kršćanskih tradicija, poput latinske, grčke, sirijske, armenske i drugih.
U Katoličkoj Crkvi ravnopravno i zakonito postoje zapadni obredi, poput rimskog i ambrozijanskog, te istočni obredi, uključujući bizantski, siro-kaldejski, siro-antiohijski, armenski, koptski i etiopski. Svaki od tih obreda na svoj jedinstven način izražava istu kršćansku, katoličku vjeru, istovremeno zadržavajući vlastite duhovno-liturgijske značajke, disciplinske norme i običaje.
Bizantski, ili carigradski, obred razvio se iz stare jeruzalemsko-palestinske i siro-antiohijske liturgijske tradicije, dosegnuvši svoju puninu unutar Crkve Istočnog Rimskog, odnosno Bizantskog Carstva, sa sjedištem u Carigradu. Njegovi temelji počivaju na grčkom jeziku i kulturi, oblikovani u ozračju prvih ekumenskih crkvenih sabora i duhovnog nasljeđa velikih otaca Crkve, poput Atanazija Velikog, Bazilija Velikog, Grgura Bogoslova i Ivana Zlatoustog. Ovaj obred danas koriste i pravoslavne i katoličke crkve, čuvajući bogatstvo svoje liturgijske i duhovne tradicije.
Bizantski obred iz Bizanta se postupno proširio na različite kulture i narode, a u 9. stoljeću osobito među Slavene, zahvaljujući djelovanju svete braće, Ćirila i Metoda. Oni su preveli biblijske i bogoslužne knjige na staroslavenski jezik, čime su slavenske narode uveli u europsku kršćansku civilizaciju. Zbog toga naš obred nazivamo i “bizantsko-slavenskim,” jer smo ga primili kroz slavensko pismo i jezik, koji su postali temelj naše liturgijske i kulturne baštine.
Bizantski obred obiluje simbolikom i izražajnošću. Središnje euharistijsko slavlje naziva se “Božanska liturgija,” a najčešće se služimo liturgijom koju je u 4. stoljeću sastavio sveti Ivan Zlatousti. Uz to, imamo i mnoga druga bogoslužja, poput Večernje, Jutrenje, Akatista, Molebena i Panihide za pokojne. Posebno svečano slavimo sedam sakramenata, kao i tri stupnja svetog reda: đakone, svećenike i biskupe. Za razliku od zapadne tradicije, đakoni i svećenici nisu obvezni na celibat kako bi primili sveti red. Pričešćujemo se uvijek pod prilikama kruha i vina zajedno, što simbolizira puninu Euharistije. U našem bogoslužju i duhovnosti posebno mjesto zauzimaju ikone, znak svetog križa, svijeće i tamjan, koji svojim simbolizmom i ljepotom uzdižu duh prema Bogu.